Marković: Mandić ohrabren oslobađajućom presudom za državni udar krenuo da ruši vrh Lovćena i ponovo zavađa Crnu Goru
Lovćen je u svakom pogledu jedan od najuzvišenijih simbola crnogorskog naroda i države i zato ne čudi trud Andrije Mandića da upravo taj crnogorski simbol zloupotijebe pokušajem da spomen- zadužbinu kralja Aleksandra Karađorđevića predstave kao Njegoševu kapelu i ponovo zatraže njenu izgradnju. Kada bi u tome uspjeli, Lovćen bi poslužio stvaranju narativna Crne Gore kao još jedne, nekakve, srpske zemlje, a to im nećemo nikad dozvoliti.
Takvu inicijativu već godinama aktuelizuju različiti akteri ali odgovor svih organa vlasti je bio negativan, no SPC u Crnoj Gori nije nauma već je sa pričom o obnovi kapele krenula ponovo, korak dalje i obećavši izgradnju i obnovu Karađorđeve kapele na Lovćenu. Sada Mandić ohrabren sramnom presudom oslobođenja za Državni udar, pokušava da oživi i sprovede ovu suludu ideju. Politički interes je da sada propagandom koja nema istorijsko utemeljenje najavljuje obnovu kapele i ja mu otvoreno poručujem da od toga neće biti ništa!
Ako želi time narušiti mir i stabilnost Crne Gora mi to nećemo dozvoliti i poručujem da EU i SAD ne okreću glavu od ovog problema koji može izazvati velike probleme ne samo u Crnoj Gori već na Balkanu i šire.
Istorijska činjenica je da je Njegoševa kapela podignuta 1845. godine, kao spomen na Svetog Petra Cetinjskog i ona je spomen zadužbina Njegoševa. Ta kapela devastirana je 1916. i nije obnavljana, već je porušena i na njeno mjesto je podignuta nova kapela 1925. godine. Podigao je kralj Aleksandar Karađorđević i time u ravni simbolike potvrdio odluke nelegitimne Podgoričke skupštine 1918. godine. Nova crkva više nije bila spomen zadužbina Njegoševa nego kralja Aleksandra Karađorđevića. Otuda toliko interesovanje Crkve Srbije, posebno počivšeg mitropolita Amfilohija i sadašnjeg Joanikija, da se izgradi kapela pod plaštom Njegoševe želje, jer bi se pod tim plaštom proturila i teza o Crnoj Gori kao jednoj od srpskih zemalja, od čega SPC ne odustaje. Kapela Karađorđevića se, inače, i arhitektonski razlikovala od prvobitne kapele, što je u svojim istraživanjima ubjedljivo pokazao naš poznati naučnik Pavle Mijović.
Za Mandića i Srpsku pravoslavnu crkvu, nije dovoljno potpisani TU sa Dritanom Abazovićem i novi zakon o vjerskim zajednicama koji nije bio upućen na mišljenje Venecijanskoj komisiji, već je samovoljom apostolske Vlade jednostavno nametnut. SPC nastoji da se pojavljuje ne samo kao vjerska već, prije svega, nacionalna I politička institucija i da bude arbitar u mnogim stvarima koji se tiču srpskog naroda i tekuće politike. Takvo svoje djelovanje dokazala je na nizu primjera od formiranja 1920. godine do danas.Nije slučajno da se u gradovima po Crnoj Gori nameće "slava grada", hoće da Crnu Goru preobrate u vjersku, svetosavsku državu a Crna Gora je Ustavom definisana ko sekulana i antifašistička, ali to za njih ne važi i time nastoje urušiti ustavni poredak ove zemlje, zato smatram da mnoge institucije trebaju da reaguju.
Gradnja Mouzoleja na Lovćenu imala je najtvrdokrnijeg protivnika ove ideje i to je bila Srpska pravoslavna crkva. Njen stav svodio se na tumačenje da izgradnja mauzoleja znači potiranje pravoslavne tradicije i srpskoga identiteta Crne Gore. Njen „Sveti arhijerejski sinod“ osudio je 1969. podizanje mauzoleja, a već 1970. Mitropolija crnogorsko-primorska SPC podnijela je Ustavnom sudu jugoslovenske države žalbu protiv SR CG zbog, kako su smatrali, nemanja prava vlasti na uklanjanje postojećega objekta. Ustavni sud federacije donio je odluku da spor ne spada u nadležnost federalnoga suda već da je to posao za crnogorski Ustavni sud.
Predstavnici Cetinja predali su crnogorskom Ustavnom sudu elaborat s velikim brojem argumenata, koji su između ostaloga osporavali i sam položaj SPC u Crnoj Gori. Pišući o tome, češki balkanolog F. Šistek navodi da je „jurisdikcija nad crnogorskom eparhijom od strane SPC po njima bila nelegalna, jer je SPC nelegalno prisvojila cjelokupnu pravoslavnu imovinu 1920. godine na osnovu jednostrane i nekanonske odluke o ukidanju domaće, autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koje je uslijedilo nakon prisajedinjenja samostalne crnogorske države Kraljevini SHS 1918. godine. Argument koji je negirao legitimnost SPC na teritoriji SR CG bio je u tome obliku iznešen prvi put u Jugoslaviji.
Ustavni sud Crne Gore donio je odluku o proglašavanju žalbe Mitropolije SPC neligitimnom, a svi su federalni i republički organi stali na stranu pristalica izgradnje mauzoleja. Podršku Crnogorcima pružilo je političko rukovodstvo Srbije, dok je najveću davalo hrvatsko političko rukovodstvo.
Skupštna Opštine Cetinje odgovarajući na optužbe „Svetog arhijerejskog sinoda“ istakla je da je izgradnja mauzoleja izraz želje radnih ljudi Jugoslavije, optužujući pritom SPC da je 1925. godine ćutala kad je kralj Aleksandar rušio Njegoševu kapelu i podizao novu. Komisija za vjerska pitanja Izvršnoga vijeća SR Crne Gore odgovorila je Sinodu da je odluka o podizanju mauzoleja suvereno pravo crnogorskoga naroda i njegovih političkih i samoupravnih organa i akata. U njihovome odgovoru doslovno je iznešena konstrukcija o Njegošu kao jednom od najvećih pjesnika jugoslovenskih naroda, „poglavaru crnogorske države i crnogorske pravoslavne crkve“ (Pobjeda, 27. 3. 1969, str. 3)
Odbrana crnogorskog, multetničkog, multikulturalnog, antifašističkog, sekulanog društva je naša moralna obaveza i uz pomoć međunarodne zajednice spriječimo kleronacionalizma i nadolazeći fašizam. Onaj ko pokušava danas da izjednači velikosrpski nacionalizam sa navodno nekim velikocrnogorskim nacionalizmom je običan manipulant i zlonamjeran je, jer Crnogorci nikada nijesu imali pretenzije prema tuđim teritorijama i negiranjem drugih naroda, naprotiv uvijek su uvažavali druge ravno sebi, tako da ta zla namjera nedopustiva i ubuduće će biti svi takvi procesuirani ka tužilaštvu. Pokušaj od Belvedera na ovamo da od Crnogoraca svih vjera naprave nacionaliste samo zato što brane Crnu Goru i sopstvenu istoriju i kulturu je sraman i nećemo više na takve stvari ćutati već sve te procesuirati!
Jelena Marković,
Potpredsednica LP